Napisali ste knjigu Mi gradimo novi svet? Koji je to svet koji ste vi izgradili?

Knjiga Mi gradimo novi svet izašla je krajem 2016. godine kao podsetnik modernom društvu da smo više od brendova koje nosimo, karijere koju gradimo i godina koje imamo. Svaka od nas ima dodir sa neprolaznim, večno inspirativnim i ekspanzivnim delom sebe, ali nam moderan život često zamagli vidike, čineći da nam se nebitne stvari pokazuju kao bitne – ili još gore, kao najvažnije u životu. Slogan iz istoimene knjige je ujedno i poziv da se vratimo esencijalnim vrednostima koje bez obzira na istorijske epohe – traju, a neke od njih su: ljudskost, dobronamernost, lepota, istina. Kada gradimo odnose na temeljima neprolaznih principa, shvatamo da je težnja za uspehom i statusom isprazna, te da je jedina održiva staza – staza ličnog ispunjenja.
Moderno društvo se trenutno suočava sa nemerljivom krizom i potencijalnim padom. Deo problema koji nas je doveo ovde je to što nas jedan iskonski glas poziva na put ispunjenosti i lične ostvarenosti, a mi ga mešamo sa konzumerizmom, elitizmom i popularnošću. Autentična ispunjenost stiče se davanjem – merom blagodeti koje možemo da donesemo drugima.

– Da li je tesko zenama koje dozive pad, da ponovo nadju snagu i pokrenu se? Kako je vama bilo u najtezim trenucima?

Poslednjih godinu dana se kroz predavački rad posvećeno bavim širenju znanja iz oblasti Futuringa, jer je sve više pojedinaca koji pod pritiscima modernog doba iskušavaju “ispadanje iz šina” koje za neke bude poziv na istinu, a za neke druge totalni pad. Kroz Futuring možemo da se upoznamo sa principima koji nam pomažu da donosimo bolje odluke u sadašnjem trenutku, kako bismo mogli da živimo kvalitetnije Budućnosti u nekom budućem sadašnjem trenutku.
Kada doživimo pad, susrećemo se sa posledicama odluka koje smo doneli u prošlosti nemajući svest o tome da smo mogli i drugačije – da nismo morale toliko da radimo, da smo mogle da kažemo NE, da smo mogle da damo otkaz, da smo mogle da izađemo iz nezdrave situacije, itd. Drugim rečima, donosile smo odluke koje su nam opljačkale Budućnost. U padu se susrećemo sa svojim slabostima, često osuđujući sebe i druge sve dok – ne preuzmemo ličnu odgovornost za sopstveni život i počnemo da ga menjamo. Jedan od principa Futuringa nas podseća da je najbrži put iz pada, kada dotaknemo dno (takozvana Mračna Budućnost) do ispunjavajućeg, autentičnog izraza (takozvana Brilijantna Budućnost) i ovo je potvrđeno kroz višedecenijsku praksu.
No, ono na šta moram da upozorim je da nemamo svi iste biološke kapacitete da se nosimo sa padom. Nekima od nas je potrebna profesionalna pomoć, više podrške i razumevanja i zato je neophodno da smo tu jedni za druge. Ljudskost, dobročinstvo, dobronamernost su samo neke od vrednosti, koje kada oživimo u svom životu, vode nas u stvaranje zdravijeg i humanijeg društva.

– Žena je po vama božanstvena? Objasnite našim čitateljkama ovo shvatanje?

Božanstvenost čoveka nije shvatanje već stanje. Ono dolazi iz proživljenog iskustva kada se otvorimo mogućnosti da ono što trenutno osećamo čulima samo je mali fragment našeg potencijalnog iskustva. Da pojednostavim – život možemo da živimo strogo intelektualno – da imamo puno mišljenja, stavova, doživljaja realnosti koje možemo lako da verbalizujemo, te da gradimo odnose sa drugima transakcijski. Kada popustimo racionalnu kočnicu i dozvolimo sebi i drugima da budemo ranjivi – da osetimo i svoje slabosti – otvara nam se najlepši deo ljudskosti u nama koji je božanstven. Jednog trenutka mi smo drugom ljudskom biću potpora, inspiracija i osnaženje, a sledećeg potporu dobijamo kada nam je potrebna. Ženi je priroda podarila dar da može da rodi ljudsko biće, a mi smo u trenutku istorijskog epohalnog podsećanja da sa tim darom možemo da rodimo i zdravije Budućnosti za sebe i druge. Pred nama je otvaranje ka spoznajama da poenta nije u intelektualizovanom smislu života koliko je u osećaju da smo živi. Promene u društvu će doneti ljudi koji mogu da osete čitav široki spektar emocija i posluže se svojim predivnim intelektualnim umom da realizuju ciljeve koji su u službi drugih.

– Sta ste novo o sebi saznali za vreme covid pandemije?

Mene je vanredno stanje dočekalo daleko od civilizacije, duboko u peruanskoj Amazoni. Bile su potrebne dve međunarodne evakuacije kako bih se nedeljama kasnije vratila kući. Ono što sam saznala o sebi je da bez obzira na ozbiljnost sopstvene situacije, svojim znanjem, proživljenim iskustvom i dubinom vere uvek imam priliku da budem doprinos drugima. Nekada je to lepa reč, pogled u oči i trenutak istinskog povezivanja sa drugim ljudskim bićem onda kada se čini da moramo da se laktamo i gazimo jedni druge da se izbavimo iz situacije, a nekada je kroz krupnije projekte humanitarnog rada. Velike krize su momenti koji nas momentalno povezuju sa višim ciljevima, a ono što nisam do COVID pandemije znala o sebi je dubina rešenosti da sav svoj rad kompletno usmerim ka tim istim ciljevima i kada kriza prođe.

– Koji je profil zene kojoj vi mozete da pomognete?

Ja ne mogu nijednoj ženi da pomognem – nisam guru, niti pretendujem na pozicije u kojima me drugi doživljavaju kao spasioca bilo koje vrste. Ono što mogu je da kroz predavački i terapeutski poziv, kroz naučnu metodologiju i proživljeno iskustvo podelim sa drugima znanje kako bi svaka od nas mogla da pronađe svoj željeni izraz. Sa jedne strane, to znanje se odnosi na našu prošlost – traume, dinamike odnosa, odnos prema sebi i drugima. Sa druge strane odnosi se i na budućnost – šta želimo da postignemo, kako želimo da se osećamo i odnosimo prema sebi i drugima. Od života u Njujorku, preko Balija, Italije, Francuske i Balkana sa ljudima radim već 16 godina. U praksi se pokazalo da imam privilegiju da najviše radim sa iskusnim ženama koje su na svom putu puno prošle, koje imaju iskonsku potrebu da istraže duboke delove sebe i da kroz svoje ostvarenje budu blagoslov i sebi i drugima. Ono što imamo zajedničko je što se ne plašimo da se susretnemo sa nepoznatim prostorima u sebi i oko sebe. U svetu koji stremi materijalnim, prolaznim vrednostima – ove žene su istinski revolucionari, moderni mistici i lideri koji će u nastupajućem periodu biti neophodni za društveni preporod.

– Koji su problemi sa kojima se zene koje vam se javljaju suocavaju?

Ključni problem sa kojima se moderan čovek susreće odnosi se na zloupotrebu fizičkog tela i duha u pokušaju da se nosimo sa svakodnevnim obavezama. Veliki broj ljudi nema izgrađenu svest o uticaju svakodnevnog stresa na mentalno i fizičko zdravlje, a samim tim ni načine da se od stresa oslobodimo. U poretku u kojem živimo, žene su posebno ranjive, jer se od nas očekuje da pored karijere podignemo i srećne porodice, sjajno izgledamo i – sve to objavimo na društvenim mrežama. Žene koje kroz rad imam privilegiju da služim su žene koje su spremne da ovu tematiku prevaziđu tako što u sebi razvijaju resurse za samoregulaciju, pronalaze meru između racija i intuicije, posvećuju se aktivnostima i delima koja ih inspirišu i na dubokom nivou su u stanju da se povežu sa drugima. Najveći problem sa kojim se svaka od nas susreće je da učestvuje u stvaranju zdrave Budućnosti u društvu koje je zamrznuto u prošlosti. To je igra strpljenja, ljubavi, posvećenosti, vere i vizionarstva.

– Kako vi uticete na njih?

Mislim da sam gore odgovorila, pa slobodno ako hoćeš možemo da prebacimo ovaj odgovor ovde.

– Možete li nam ukratko opisati vaš životni put, i jeli bilo teško biti uspješna žena na Balkanu?

Moj životni put je u mnogim sekvencama vrlo neobičan, jer mi se čini da sam u svojih 40 godina proživela već 100 života, a sa druge strane mogu reći da je u nekim drugim sekvencama to je razvojni put svake žene. Rođena sam u Sarajevu, u gradu koje mi je podario predivno detinjstvo i usadio vrednosti od kojih ne odstupam u životu. No, početak rata je u mom životu pokrenuo ritam radikalnih promena koje su do sada nastupale neočekivano i nepozvano na svakih 10 godina. Prvih 10 godina sam rasla u Sarajevu, sledećih 10 u Beogradu, sledećih 10 u SAD i najzad proteklu deceniju sam provela na Balkanu – između Crne Gore i Srbije. Svaka od tih faza je nosila izvesno breme patnje, bola i neočekivanih preokreta i svaka me je malo primorala a puno inspirisala da prevazilazim i sebe i okolnosti. Sa jedne strane ostala sam posvećena obrazovanju kao neprolaznoj vrednosti koju je teško pojedincu oduzeti i sa te strane nosim preko 15 godina visokog akademskog i stručnog školovanja (diplomirani sam ekonomista, nosilac dva mastera, iz pedagogije i psihologije, Integralni psihoterapeut i za koji dan branim doktorat u Americi). Sa druge strane ostala sam posvećena građenju karaktera u želji da u momentu odlaska sa ovog sveta mogu slobodno da kažem: „Bože, iskoristila sam sve talente koje si mi dao.“ (*Parafraziran citat Erme Bombek) Spoj ova dva pravca sa željom da budem doprinos građenju zdravog društva me je odveo na put samostalnog preduzetništva na kojem sam od 2012. godine kada sam napustila dobro plaćeni posao u Njujorku i otisnula se u svet.

Biti „uspešna žena“ u modernom dobu znači nositi se sa jedne strane sa ogromnim očekivanjima, kritikama i banalizacijom tog istog uspeha, a sa druge strane sa prolaznošću i prazninom koju uspeh donosi. Na Balkanu uspeh žene ima još jednu mističnu notu koja retko postoji na zapadu, jer joj se pridodaju nevidljiva muška mitska bića, kada ne može da se pronađe odgovor na pitanje – koji muškarac stoji iza njenih rezultata. Tako da balkanska uspešna žena u očima okoline dobija nadljudske sposobnosti – da pored hiljadu ruku kojima postiže da bude sve što jeste, ona takođe ima vremena za tajne ljubavnike koji joj nabacuju poslove, večere sa lobistima i magijske rituale.

– Otišli ste iz SAD iako ste tamo imali uspješnu karijeru, možete li nam uporediti život žena tamo i ovdje?

Za početak, SAD je jedna ogromna zemlja koja pored svoje glavne „američke“ kulture ima bezbroj podkultura koje su specifične nacionalnim grupama i geografskim oblastima. Ja sam imala priliku da čitavu zemlju proputujem i živim kako na Menhetnu tako i u ruralnom Kanzasu i Zapadnoj Virdžiniji. Ono po čemu se američko društvo najviše razlikuje od našeg je to što se od malih nogu ljudi osposobljavaju da budu proaktivni članovi svoje zajednice. Tako recimo, ako sportski tim ide na pripreme, klub ne traži od roditelja da snose troškove, već se napravi timski plan da mladi sportisti sami zarade taj novac u komšiluku u kojem žive (npr. Vikend akcija pranja auta). Od malih nogu se devojčice uče da budu nezavisne, da preuzimaju odgovornost za svoju budućnost i da zarađuju za sebe. No, ono po čemu su žene jako slične ženama na Balkanu je to što čim odluče da budu majke i podižu porodicu susreću se sa istim limitima – društvom koje je usmereno na konzumerizam i brzu dobit. U tom smislu, američke žene mogu da nam pozavide što imamo trudničko bolovanje, državne vrtiće i pomoć familije.

– Koliko traje jedan poslovni dan uspješne žene i majke?

Dan gotovo svake žene i majke traje isto – čuvena 24 sata – no, način na koji se taj dan razgodi zaviši od svake žene. Vanredne mere usled COVID fenomena dovele su nas gotove sve u istu situaciju – da se linija između poslovnog i ličnog meša bez obzira kojim se poslom bavile, tako da je i onima koji nisu sanjali da će raditi od kuće, kancelarija stigla za kuhinjski sto zajedno sa domaćim zadaćama školaraca.

– Da li vas posao kojim se sada bavite ispunjava i jeli to ono čemu ste stremili?
Čudesno tkanje Života me svakog dana iznova iznenadi koliko je blagodeti na stazi koju sam izabrala – staza ličnog ispunjenja i odgovornosti. Kada sam 2012. godine napustila posao u Njujorku, obećala sam sebi da više nikada neću biti deo sistema koji me guši, iscrpljuje i lomi. To obećanje sam održala i nastavljam da ga živim. Poziv istraživača (kako naučnog, tako i empirijskog) me neprestano inspiriše da idem u nepoznate teritorije, otkrivam ih, sarađujem sa drugim profesionalcima i kreiram načine da to znanje podelim sa drugima. Poziv predavača zajedno sa širokim formalnim obrazovanjem mi omogućava da spajam znanja iz različitih pravaca kako bih omogućila drugima da prevaziđu situacije u kojima žive, kao i samu prošlost kako bi mogli da žive inspirisanim, ispunjavajućim životom. Poziv mentora i terapeuta mi omogućava da radim individualno sa izuzetnim ljudima i još im bliže budem podrška u ostvarivanju vizija. Najzad, pisanje i javno govorništvo mi omogućava da delim sa drugima neke od najdragocenijih resursa. U vremenu u kojem je ljudska pažnja najveći resurs i u kojem je toliko raznolikog sadržaja diskutabilnog kvaliteta – biti u prilici da doprinosim društvu na ovakav način godiama je neviđena privilegija i ispunjenje koje samo godinama raste.